Upoznala sam Stanu Cerović krajem juna u Domu starih u Risnu. Bila sam tamo sa sestrom u posjeti rodici i ona nas je povela u ‘pušionu’ – najbolje mjesto za druženje (najbolje valjda zato što je tamo dozvoljeno pušenje). Za nama je, u kolicima, došla i Stana, vjerovatno i sama željna druženja. Nijesam je prepoznala dok Tanja nije rekla “To ti je virdžina.” Ona – suvonjava, drhturava, sitnija nego što sam je zamišljala, utonula u kolica i, izgledalo je, raspoložena za priču.
Pozdravile smo se, izljubile, ali priča je ostala na pokušaju. Stana nije čula ili nije razumjela. Nekoliko puta pitala me za sestru, koja ima vrlo kratku kosu ali i očigledne ženske obline: “Je li ti to muž? ” pa onda “Je li ti to brat?”
“Ne, to mi je sestra. Ona je žensko” nije dopiralo do Stane.
Uzela je ponuđenu cigaretu i odvezla se nespretno zapevši nekoliko puta točkom o dovratak.
Bila nam je Stana živi spomenik prošlih vremena i običaja.
Kako joj je bilo da pređe u današnje vrijeme?
Je li se pred kraj svog čojskog vijeka, došavši onemoćala u dom, izjednačila sa ostalim ženama?
Ili je do kraja najvažnije ostalo pitanje “Je li muško?”
Vesna Lakuš
Novi komentari