Autor: Ilija Despotović – novinar u penziji

Ja sam građanin Podgorice od 1973. godine. Kao novinar, kad god sam bio u prilici, bavio sam se gradskim temama i pitanjima, nastojeći da pomognem izgradnji svijesti o lijepo uređenom, čistom, modernom, sređenom gradu, o gradu sa dušom i toplinom za njegove stanovnike. To i sada činim.
Dosta šetam gradom, posmatram oko sebe i imam „naviku“ da gledam kako nešto izgleda a kako bi moglo da bude ljepše. Novi gradonačelnik je najavio da Podgorica treba da se razvije u evropski centar i da će on raditi na razvoju saobraćajne komunalne infrastrukture. To je ok, ali mislim da bi trebalo mnogo više raditi na unapređenju urbane kulture u cjelini, a to je daleko više od modernih ulica, kružnih tokova, mostova.
Za ilustraciju:
– Zelene površine i na širem gradskom području moraju biti uređenije, i čistije, sa osmišljenijom hortikulturom, raznovrsnijom florom, pri čemu ne treba „izgoniti“ autohtone biljke. Na gradskim ulicama, primijetio sam, još od pretprošle, hladne zime ima mnogo suvih stabala. Ima ih čak i pred zgradom u kojoj je radni kabinet predsjednika države, što šalje lošu poruku.
– Posebno je zapušten prostor oko mostova. Kad pogledate sa mostova, posebno sa onih na Ribnici, vidjećete gomile smeća i suvih stabala (u samom centru grada). Naši mostovi su zarasli u korov i smetlišta. Svake godine imamo akciju čišćenja korita Ribnice, ali to je više propagandna manifestacija.
– Naše rijeke se same nude za čišćenje, ali se ta okolnost ne koristi. Korito Ribnice ljeti je obično suvo i da se potpuno očistiti, a Morača oslabi toliko da se i na njenim obalama stabla mogu potkresati – ne sjeći, nijedno ne treba odsjeći, već potkresati da ne bi drveće bilo „okićeno“ plastikom čim počnu jesenje kiše. Sticajem okolnosti znam da je ambasador Izraela prilikom posjete Podgorici od Protokola tražio da se spusti u korito Morače. Ovi su naši bili začuđeni, kao šta ima tu vrijedno, a on je rekao – a vi ne znate da mi u Izraelu, takoreći, nemamo rijeku. Dakle, Podgorica, zaista, ima što nema nijedan grad, divlje rijeke u samom centru, ali tu „divljinu“ treba oplemeniti, ona je sada pretvorena u smetlišta. Gradske službe moraju da se okrenu tim aspektima našeg grada.
– Drvoredi u našem gradu, stubovi ulične rasvjete, semaforski stubovi, mostovske ograde oblijepljeni su raznim obavještenjima, reklamama, oglasima svake vrste. To bi trebalo zabraniti ili sankcionisati, a naši komunalci ih ni ne skidaju. Pri tome oglašivači čak ostavljaju brojeve svojih mobilnih telefona, dakle, do njih je lako doći. Najdrastičnije u tom pogledu je pored Ekonomskog i Pravnog fakulteta. Svi stubovi u tom kvartu pokriveni su oglasima o spremanju ispita, pisanju radova, kursevima itd. Naravno, posebna je priča šta to govori o sistemu našeg obrazovanja.
– Odavno pišem i zalažem se, takođe, da se prestane sa lijepljenjem osmrtnica i čitulja po drveću, stubovima, kao i na posebnim mjestima (koja su postala ruglo). Takva praksa je sa današnjim načinom i brzinom komunikacije postala potpuno besmislena i trebalo bi je napustiti. Ne može Podgorica biti evropski grad dok god u njoj imamo ovakve i slične slike koje su karakteristične za balkanske i azijsko-afričke palanke. Trebalo bi planirati i građanima najaviti prestanak ovakve prakse, ostaviti neki rok, ne dug, da se to prihvati, a onda skidati čitulje sa drvoreda. Jer ovako kako to sada izgleda ne služi na čast ni mrtvima, ni živima.
– Podgoričke fasade su zatrpane klima uređajima postavljenim bez ikakvog reda, cijevima za odvod dima i pare iz kafana u prizemljima. U mojoj zgradi, preko Morače, izveden je veliki limeni oluk sa prizemlja do iznad krova, i to sa lica zgrade, za kafanu (koja, uzgred rečeno, odavno ne radi). Prema Zakonu o etažnoj svojini, grad je, takoreći, prepušten volji i samovolji građana. Oni treba da brinu o fasadama, krovovima, ulazima, a kako brinu. Nikako. Tako grad propada. To mora preuzeti država, s tim da se nađe rješenje da i građani finansijski, učestvuju u tome.
– Ovo je mediteranski grad. Ovdje se više od pola godine živi sa otvorenim vratima na terasama i sa otvorenim prozorima, a u gradu je nepodnošljiva buka, koja se ne sankcioniše. Sve je više kafana u prizemlju zgrada, a vlasnici nemaju obzira – puštaju jaku muziku, čak i u noćnim satima. Muzika odjekuje nadaleko kroz grad, posebno kad su neki koncerti. To nije primjereno „evropskom gradu“.
Podgorica je u mnogo čemu modernizovana, evropeizirana. Zahvaljujući svom položaju može da postane i grad evropske uređenosti i ljepote. I to ne tako što će kopirati druge gradove po svaku cijenu, recimo – graditi nekakve nebodere. Ona, prije svega, može postati evropski grad samim uređenjem zelenih površina, njenih rijeka, centra grada, ljepšim fasadama, krovovima i unapređenjem urbane kulture.

Foto: Glavni grad Podgorica