U Nedjeljkovoj poruci prikačenoj uz fotografiju na kojoj viri iz ogromne bačve je pisalo: Hvala vam svima na lipim željama i čestitkama za rođendan. Ne bih imao ništa protiv da ostatak života proživim i u bačvi. Kao Diogen. Sa svojih 60 i kusur godina shvatio sam da život nije problem koji treba riješiti nego dar koji treba živjeti.

Ta poruka kolege i prijatelja zaokružila je ono što se u brojim druženjima uz blagdane provuklo kao konstanta svih razgovora u kojima sam sudjelovala. – Više ne želimo trpjeti negativne – ponavljali su ljudi pri ozbiljnim razgovorima, zadnjim ugovorenim poslovima u 2016. ali  i smijući se bez kraja i konca potpomognuti vrućom rakijom s ličkog štanda pred Hotelom Dubrovnik ili kuhanim crvenim s Britanca.

Svi su zbrajali dobro i loše u godini koja je bila na izmaku, smišljali što će si obećati u noći kad Stara godina prelazi u Novu kao plan koji će sasvim sigurno ostvariti. Ali uvijek, baš uvijek, na moje veliko veselje, i oni koji uglavnom grintaju i nezadovoljni su svim i svačim i oni kojima je čaša uvijek napola puna izražavali su isto. Dosta im je kukanja, dosta im je ljudi koji su stalno nezadovoljni, dosta im je onih kojima su uvijek svi drugi krivi, kojima je uvijek negdje drugdje i u neko drugo vrijeme bilo bolje, dosta im je crnila, negativnosti. Bili su to razgovori koje sam osjećala kao mali, neočekivani dar mojoj duši, svjetlo koje se počelo probijati čak i kroz još uvijek negativom preplavljene internetske i ostale medijske objave.

Život nije problem koji treba riješiti nego dar koji treba živjeti – poruka je rođendanske zahvale izuzetnog pisca Nedjeljka Jusupa koja odzvanja iskustvom godina i proživljenog, viđenog, koja je proistekla iz života novinara koji je očito odlučio pamtiti samo najbolje iz stotina obavljenih razgovora i najljepše iz doživljenog na tisućama kilometara prorađenog terena. No, da je život dar koji treba živjeti a ne potrošiti ga na komentiranje tuđih života  sve češće čujemo i od puno mlađih – i to veseli.

Ove godine bih voljela poraditi na sebi, malo samu sebe upoznati i promijeniti se na bolje – zaželjela je Ella Dvornik. – Prestanite odgađati svoj život. Pronađite osobe ili situacije kojima se divite. Dajte prostora svojim strastima. – pozvao je Bruno Šimleša. Oboje s odličnim blogovima u Jutarnjem listu pravi su predstavnici pozitivaca u medijima čija čitanost upravo zbog poticajnosti njihovih tekstova raste iz dana u dan.

Nisam ništa poželjela s prvim udisajem Nove godine.  Moje godine su me naučile da su obećanja tipa „više ću vježbati“ koliko smiješne toliko uzaludne. Danas, desetak dana života 2017.  trudim se biti bolja sama sebi i drugima. Ne ljutim se na „osjet hladnoće“ s kojim nas gnjave danima kao da je zima izmišljena baš ove godine, nego se veselim danima kad će taj „osjet“ biti lakši bez obzira na minuse ili vjetar. Prije odlaska na plac nazovem Katarinu i pitam ju treba li joj što i kako je danas. Sigurna sam da će draga znanica konačno dobiti potvrdu da je pobijedila rak. Veselim se svakoj novoj Franinoj grimasi. Čistim snijeg bez obzira na raspored stanara. Uplaćujem 30 kuna na račun SOS sela. Jednako tako, ne mislim pisati prijave saborskom povjerenstvu s pitanjem gdje je i zašto putovala naša predsjednica. Ne mislim objavljivati ili nositi transparente za još puno drugih velikih i važnih upitnika. Možete o tome misliti što vam volja. Ja sam uvjerena da je život sazdan od malih koraka. Dovoljno je učiniti barem jedan u dobrom smjeru pa da bude bolji.

Autor: Vesna Širanović

Izvor i foto: Superseniori.hr