Dogodine, već se zna, u drugoj sedmici marta biću na Kopaoniku na skijanju. Tako je već pet godina otkako je moj Planinarski klub “Gorica” uspostavio saradnju sa beogradskim Planinarskim društvom “Kopaonik”, koji tamo ima dom, pa zimujemo u pola cijene.

A nijesam na skijama od malih nogu. Radoznalost da se oprobam na skijama tinjala je u meni od zimske rekreacije na Divčibarama u gimnazijskim danima i jednog studentskog zimskog raspusta na Goču. Prava prilika da naučim skijati pružila se na Jezerinama, preko Sindikata KAP-a, gdje sam radila. Sada, u sedmoj deceniji, Kopaonik je obavezni dio svakog mog godišnjeg plana.

Raduje me vjetar u lice, snijeg i bjelina u očima, štipanje mraza, škripa snijega pod nogama i nadasve susreti na stazi sa drugim skijašima. Ljepotu vožnje skijama ne mogu da zatamne ni hladni prsti na rukama i nogama ni eventualni pad. Samo kad bi sve to moglo bez spremanja i obuvanja pancerica i nošenja skija na ramenu… Vožnja žičarom je poseban doživljaj. Sve što gledaš odozgo drijema pod bijelim ogrtačem – borova šuma, vikendice, hotel, samo se skijaši pokreću. Okolo vlada mir i spokojstvo – zimski san. Dok se voziš i mislima lutaš, prati te tek prijatna muzika sa razglasa na stubovima. U tako čarobnom svijetu provedeš tri-četiri sata, a onda pohitaš u kafić, krčmu ili brvnaru na stazi. Tu zatekneš svoje društvo ili stekneš novo, što je vjerovatnije. Toplota ognjišta, kamina ili bubnjarice ogrije tijelo, a čaj, kafa i kuvano vino dušu. Crvenilo na licu odaje onoga ko je pretjerao sa kuvanim vinom. Taj više neće na skije, nego pod njih – skije na rame, pa klecajući ka domu.

Odlazak na skijanje zahtijeva i pripremu. Nije dovoljno samo znati skijati, treba i imati kondiciju. Možemo je steći pješačenjem ili planinarenjem (najbolje je češće skijati – ko je u prilici). Bitan je i izbor staze, bez „eksperimentisanja“ sa nepoznatim i izazivanja adrenalina. Tako pripremljeni možete UŽIVATI NA SKIJAMA i u sedmoj deceniji života.

Autorka: Milena Andrijašević