Koji gradovi imaju najstarije stanovništvo?

Prvi put u istoriji na svijetu će biti više ljudi starijih od 60 godina nego djece mlađe od 5 godina. To će se dogoditi već prije 2020. godine. Kako će izgledati život u gradovima sa toliko starijih stanovnika – gdje se ovaj nesrazmjer već manifestuje?

Kada me sjedokosi taksista, a takvi su mnogi u Tokiju, nagovorio da pogađam koliko mu je godina, učtivo sam procijenila: “Šezdeset četiri”. “Osamdeset četiri” – osmjehnuo se.

Takvo priznanje obično ne bi ulilo sigurnost putniku, ali u Tokiju je skoro četvrtina stanovnika starija od 65 godina pa rad u tako kasnoj životnoj dobi nije samo lični uspjeh pojedinca, već i društvena neophodnost.

Japan ima najveći na svijetu udio starijih od 65 godina u ukupnom stanovništvu. Prednjači i u tome kako organizuje život u gradovima za sve stariju populaciju. Glavni grad je primjer kako se okruženje prilagođava potrebama starijih – u javnim ustanovama ili na željezničkim stanicama nema stepenica, a da uz njih nije i lift ili rampa za kolica. Svi uređaji, kao semafori, liftovi i bankomati, emituju govorna uputstva kako bi ih mogli koristiti i ljudi slabog vida.

Ranije su mladi ljudi bili nosioci razvoja gradova, a stariji bi se povlačili u mirnija predgrađa ili na selo. Ali zbog ekonomskog razvoja i poboljšane zdrastvene zaštite u XX vijeku, sve više svjetskog stanovništva naseljava gradove i sve duže živi.

Do 2020. godine svjetsko stanovništvo starije od 65 godina prevazići će po brojnosti ono  mlađe od 5 godina. Svjetska zdrastvena organizacija (World Health Organisation)  procjenjuje da će do 2050. godine broj starijih od 60 godina porasti sa današnjih 841 milion na 2 milijarde.

U zemljama članicama OECD (Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj) broj starijih stanovnika najbrže raste upravo u gradovima.

U Lisabonu, Milanu, Barseloni i Tokiju, skoro četvrtina građana ima više od 65 godina. Međutim, nije to problem samo za Japan i Evropu – očekuje se da će u zemljama u razvoju broj stanovnika te dobi biti utrostručen do 2050. godine. Prema procjenama SZO za pola vijeka će 80% ljudi starijih od 60 godina živjeti upravo u zemljama u razvoju.

Dug život svjetske populacije treba da slavimo, jer je to rezultat poboljšanog standarda života koji je produžio prosječni životni vijek sa 47 godina, kakav je bio sredinom prošlog stoljeća, na oko 70 godina. U isto vrijeme, stopa nataliteta je opala, što je povećalo udio starijih u ukupnom stanovništvu. U većini država, prvo se smanjila smrtnost, a poslije i rađanje djece. Tako je došlo do takozvane “baby boom” generacije nakon koje su uslijedile generacije sa sve manje i manje djece.

”Najstariji gradovi” u svijetu su Tokio, Milano i Barcelona. Relativno “mladi” su Šangaj, Seul i Moskva, ali udio starije populacije tamo brzo raste. Treću kategoriju čine gradovi sa većinskom populacijom mladih ljudi i sporom stopom starenja kao što je Johanesburg, ali u budućnosti će se i ti gradovi suočiti sa sličnim demografskim promjenama.

Kako ovi gradovi uspijevaju da i dalje budu vitalni centri kulture, trgovine i inovacija i da istovremeno predstavljaju ambijent za zdravo starenje? “Age-friendly” gradovi su, prema definiciji SZO, oni koji omogućavaju kvalitetan život svojim stanovnicima dok stare jer im pružaju najbolje uslove za očuvanje zdravlja, za učešće u društvu i bezbjednost. Kada grad olakša starijim stanovnicima fizički pristup gradskoj infrastrukturi i društvene veze onda oni mogu da ostanu aktivni – na poslu, u porodici i u društvenom životu, gdje doprinose zajednici svojim iskustvom i  znanjem. I društvo koje stari ima potencijal za uvođenje novina i može da napreduje.

Međutim, gradovi koji stare suočavaju se sa izazovom – kako uskladiti smanjenje broja radno aktivnih sa povećanim troškovima zdravstvenog i socijalnog osiguranja. U Kalgariju, gdje  je samo 2% starijih ljudi u radnom odnosu, imaju program za zapošljavanje penzionisanih službenika gradske uprave na vremenski ograničenim projektima koji zahtijevaju posebne vještine. U Helsinkiju su pokrenuli pilot projekat za usluge u kući, koje pružaju javne, privatne i volonterske organizacije.

Kako se gradovi nose sa povećanim brojem ljudi koji pate od kompleksnih fizičkih i mentalnih zdrastvenih problema – posljedica starenja? U Osaki su radnici u prodavnicama koje rade i noću edukovani da pomognu starijim osobama koje djeluju dezorijentisano.

Nije uvijek lako uspostaviti ravnotežu između zahtjeva raznih generacija.Tokio je do prošle godine imao teškoće zbog zakona koji je, uvažavajući žalbe starijih ljudi koji žive blizu škola, dječju graju tretirao kao buku. Gradu nedostaju jaslice, a to je sprečavalo njihovu izgradnju pa je zakon izmijenjen.

Statistički – zrelija dob donosi bolesti i invalidnost i većina nas postaje fizički slabija kako starimo. S obzirom na to da fizička neaktivnost može da ubrza gubitak kondicije i dovede do osteporoze, gojaznosti i drugih zdrastvenih problema, OECD sugeriše gradovima da podstiču stanovnike na kretanje – šetnju i vožnju bicikla kako bi očuvali zdravlje i vitalnost u starijem dobu. Tako Jokohama, grad bilizu Tokija, stimuliše šetnju i nudi besplatne pedometre građanima starijim od 40 godina i nagradne poene za veći broj koraka. Do sada se za taj program prijavilo 152,670 osoba, od kojih  92,168 starijih od 65 godina.

Blizina prodavnica i parkova podrazumijeva veću mobilnost starijih građana tako da su zbijeni gradovi sa mrežom javnog prevoza možda pogodniji za zdravo starenje nego provincija, gdje su kola neophodna da bi se bilo gdje stiglo. Jedno istraživanje u Portlandu pokazuje da u gušće naseljenim djelovima grada stanovnici više pješače. Istraživanje u Bogoti utvrdilo je da stariji građani više pješače u vrijeme vikenda kada su uspostavljene pješačke zone u gradu.

Međutim, mana urbanog života može biti – malo društvenih kontakata. Izolacija je veliki problem za starije ljude, koji često postanu „nevidljivi“ u gradovima. Neki od njih su previše slabi ili imaju fizička ograničenja da bi se samostalno kretali kroz grad; drugima nedostaje inicijativa, novac ili su im društveni događaji nedostupni. Takođe, mnogi stariji ljudi žive sami. Kao što Svjetska zdrastvena organizacija naglašava, starije osobe vole ljudski kontakt, a ne automatske sisteme. Zato „pametan grad“, u kojem je glavno sredstvo komunikacije touch-screen, može biti nepovoljan za mentalno zdravlje starijih građana.

Ipak, postoje načini da se tehnologija iskoristi i ublaži izolaciju. Bešiktaš, grad u kojem je starijih od 65 godina dvostruko više nego drugdje u Turskoj, pokrenuo je 2013. godine „wellness servis“. Stariji građani dobili su uređaj preko kojeg mogu da naruče jelo ili zatraže frizersku uslugu u svojoj kući, da pozovu prijatelje i porodicu ili čak da zovu hitnu pomoć jednostavnim pritiskom na dugme.

Rad je jedan od načina da se prevaziđe izolacija. Gradonačelnikov savjetodavni odbor u Londonu nedavno je objavio izvještaj u kojem preporučuje da se kreira  „međugeneracijska start-up kultura“ koja bi povezala iskusnu stariju generaciju sa mladim preduzetnicima. U izvještaju je naglašeno da mnogi stariji imaju potencijal da i sami postanu preduzetnici. Lisabon je otvorio Univerzitet za starije – za sve one iznad 50 godina, gdje stariji volonteri nude predavanja iz umjetnosti ili kompjuterskih nauka, dok Tehnički univerzitet u Lisabonu ima nastavu za ljude te dobi i oni stiču diplomu iz nauke, tehnologije ili građanskog društva.

Iz godine u godinu stanovništvo u gradovima biće sve starije. A možda nam, kad ostarimo, i neće biti tako loše kako smo, kao mlađi, strahovali  – ako se angažuju država i društvena zajednica.

Sophie Knight

Članak u cjelosti : The Guardian – Which cities have the oldest residents?