Carpe diem. Iskoristi dan. Slažem se – svaki je dan nov, neponovljiv, pun mogućnosti. Treba ga živjeti punim plućima, u okviru svojih mogućnosti, iscijediti ga do maksimuma. I gurati do idućeg. Dan po dan. Dalje ne treba ni razmišljati. U svakom danu, svakoj situaciji, svakom trenutku možeš naći nešto dobro, nešto što vrijedi spremiti u kutak svoje duše kao mirisnu lavandu u vrećici u ormaru. Kao uspomenu s ljetovanja. Naš život u mirovini, iako uvelike ovisi o visini naših uglavnom jako ograničenih prihoda, ipak ponajviše ovisi o nama samima, gledamo li život kao čašu napola punu ili napola praznu.

Možda zato što je bio pun mjesec svi nekako kao da smo bili osjetljiviji, razgovor je bio žustriji, a misli jasnije. Sjedili smo oko stola u susjednom dvorištu. Na stolu je poslužena  kava bez koje u ovim krajevima kao da niste ni bili u gostima, rakija, kuhani kukuruz i još štošta. Okupilo nas se osmero. Raznih smo godišta i raznih životnih puteva. Od nas osam samo troje tu živi, troje je iz Zagreba, dvoje iz inozemstva. Od okupljenog društva četvero radi, ostali su umirovljenici. Slika Hrvatske u malom. Pričam im o prijatelju koji je u pedesetim godinama života, koji je kao školarac otišao za Ameriku, tamo stvorio pristojan život i vlastiti posao, a sad u Hrvatsku dolazi samo kad mora. – Vi ste svi u teškoj depresiji – piše mi. – Ne možete stalno živjeti od sjećanja i vraćanja unazad. Svaki dan je carpe diem.

Možemo li se razumjeti? Pričamo li istim jezikom? Dvoje za stolom su prije barem četrdeset godina otišli trbuhom za kruhom u Njemačku, misleći da će se vratiti za nekoliko godina kad skupe dovoljno za početak života u domovini. Sada su umirovljenici i dolaze po pola godine u svoju kuću u ovom malom ličkom selu. No, ne dolaze za stalno. Iako svojim mirovinama daleko iznad standarda naših umirovljenika i time s mogućnošću udobnog života, za stranu  adresu vežu ih djeca, unuci, ali možda najviše uređena država, pristupačni i kvalitetni liječnici i medicina, svakodnevnica daleko komfornija i organiziranija od naše.

Možemo li se razumjeti? Jedan od zaposlenih za stolom uz stalni posao zarađuje i honorarno. Treći posao mu je poljoprivreda kojom snabdijeva domaćinstvo osnovnim namirnicama za život. Pakleno radi, mogla bih reći 12 sati na dan, ponekad i više, ali svojim izborom. Kao što sam se često susretala s mišljenjima ljudi iz seoskih sredina tako i on misli da mi iz gradova živimo udobno i dobro, da malo radimo a da imamo daleko više od sela. Nije mu jasno da, primjerice, vozim gotovo punoljetan automobil zato što ne mogu kupiti novi, vjeruje da je to više stvar mog hira od mogućnosti.

Može li moja majka koja juri prema svojim devedesetima, i koja se više i radije sjeća onoga što se dogodilo prije 50 i više godina od onoga što je bilo jučer, razumjeti ostale da nisu oduševljeni slušati priču koju je gotovo svima za stolom ispričala barem tri puta u zadnjih pet susreta?

Ja vjerujem da se ipak razumijemo. Znam da često nemamo vremena koliko bi trebali jedni za druge, da smo nervozni, izluđeni lošim političarima i medijima, ali sigurna sam da još uvijek živimo pristojno. Nisam sigurna jedino u to razumije li nas moj prijatelj  iz Amerike ili naše društvo iz Njemačke jer su otišli prije trideset ili više godina i Hrvatsku gledaju iz neke sasvim druge perspektive. Sumnjam da oni mogu razumjeti bilo što od ovoga što pišem pa onda i to da nismo ni u kakvoj depresiji nego da naprosto živimo svoje živote. Nemamo mi vremena za depresiju. Mi se snalazimo. Mi se družimo i još uvijek podržavamo i pomažemo. Mi još uvijek nismo postali sasvim otuđeni i sebični (iako kročimo tim stopama). Mi još uvijek imamo susjede i znamo kako se zovu, pijemo kave jedni kod drugih i poklanjamo vlastite viškove nevezano o rođendanima ili važnim datumima. Još uvijek odlazimo baki iz susjedstva po špeceraj, čuvamo jedni drugima stanove dok smo na odmorima, sjedimo satima u kafićima i čavrljamo. Istina je, ima kod nas puno toga što bi se dalo popraviti ali još uvijek smo ljudi. Depresija je za nas izgubljen dan. Carpe diem.

Autor: Vesna Širanović

Izvor i foto:superseniori.hr