Polaznicima novembarskih radionica Učimo od mladih završni zadatak bio je da naprave prilog za ovaj sajt po svom izboru.
Jasna:
Na radionicama Učimo od mladih mi stariji imali smo mogućnosti da od mlađanih volontera naučimo koje su to povoljnosti koje imamo pravilnim korišćenjem pametnih telefona. Volonteri su se trudili da nam pokažu kako funkcioniše Google, YouTube, Facebook, Viber, e-mail, kako plaćati struju, vodu i dr. upotrebom aplikacije za plaćanje.
Ja sam lično zadovoljna, jer sada više znam nego što sam ranije znala. Hvala.
Cica:
Zahvalna sam našim mladim učiteljima – srednjoškolcima, na divnom predavanju za pametne telefone, nama starijim osobama. HVALA!
Tanja:
Kad god me naša Vesna pozove na neku radionicu, odazovem se ako ikako mogu. Budu te radionice zanimljive, a i želim da podržim to što ona radi. Uprkos tome što se dio mene protivi (imam li vremena, čime se prebaciti do zgrade Crvenog krsta gdje su časovi, kako učiti i savladati nešto novo…), ipak se odlučujem da učestvujem u radionici. Tema: Google, Youtube, Facebok, Viber, sajt naše doba, e-mail, aplikacije za praćenje…
Evo šta mi je pohađanje ove radionice donijelo:
• Svaki put sam na časove došla pješke i već je to uticalo da se osjećam dobro i poletno.
• Naučila sam ponešto iz svake od ovih tema, s tim što smo Jasna (moj saborac u klupi) i ja svaki mali korak u ovladavanju nekom vještinom znale da propratimo velikim oduševljenjem, često uz čuđenje volontera koji su nas podučavali.
• Ono meni najljepše, jeste upoznavanje volontera Crvenog krsta koji su nas strpljivo i posvećeno podučavali svo vrijeme. Sa učenja smo često prelazili na razgovor o svemu i svačemu. Prelijepa je bila ta razmjena znanja i svježine, koju je nosila njihova mladost, i iskustva i smirenosti naših godina.
Dok gledam ove mlade ljude na um mi padaju riječi Dušice Žegarac:
“Postoje ljudi, istina retki, koji nam samim svojim postajanjem i načinom na koji postoje vraćaju veru u mogućnost nekog boljeg i pametnijeg sveta”.
Veliko hvala ovoj divnoj djeci.
Vesna:
Čekaj da zapišem
Mi smo generacija koja je školske lekcije pratila hvatajući bilješke na času – neko zapisujući sve što stigne, neko svojim skraćenicama i simbolima. Ovaj put imali smo privilegiju – najčešće je svako imao svog instruktora, bolje reći instruktorku, samo za sebe. Tako u našim bilješkama ima i njihovih pisanih uputstava i crteža – prikaza ekrana. Volonterke Crvenog krsta vrlo su nam strpljivo, i po više puta, pokazivale sve što smo željele znati, objašnjavale, tumačile zašto treba baš tako. A kad bismo mi “učenice” shvatile postupak, onda bi slijedilo “Čekaj da zapišem”.
Čuvamo te bilješke i zavirujemo u njih kad zaboravimo kako da nešto snimimo, spremimo, pošaljemo…
Radnje koje češće koristimo zapamtile smo i tada se prisjetimo “ovo me naučila Monika ili Helena ili Una…”. Tako se sa veseljem i zahvalnošću često sjetimo druženja sa našim učiteljicama i učiteljima – dragim djevojkama, ali i dva momka u Crvenom krstu.
Milena:
Čujte, Morača nas zove!
Sigurno ste videli, ali da li ste prošetali Novom stazom na obali Morače?
Uradite to što pre jer Vas očekuju hladna i modra boja Morače, Kanini belutci, istorija, pesme i besplatni vidici na drugu obalu!
Đina:
Pamtim ime svake stijene
Lijepo vrijeme i ja prošetam mojom omiljenom destinacijom pored Morače. Napravim nekoliko snimaka mostova i spustim se do Momišićke plaže. Sjećanja se vraćaju, tu je pećina u čijem hladu su odigrane mnogobrojne šahovske “borbe”, skakaonica sa koje smo demonstrirali svoja umijeća skokova u vodu, pa nezaboravni Baljin kokot – stijena sa koje su skakali samo najhrabriji. Malo dalje su dvije stijene – Velika i Mala Bradanovica do kojih smo plivali, a zatim na njima odmarali.
Nešto visočije, ispod hotela “Ambasador”, bila je plaža Pločice, do koje smo plivali uzvodno, a potom se spuštali do Visećeg mosta ili još dalje do Blažovog mosta.
Momišićka plaža
Baljin kokot
Blažov most
Novi komentari