Gradovi – ukorak sa starenjem stanovništva

Do 2050. godine biće na svijetu više ljudi starijih od 65 godina nego djece do 15 godina – govore podaci Ujedinjenih nacija. Toliki udio starijeg stanovništva nije još postojao u istoriji i to predstavlja poseban izazov za gradove jer se predviđa da će u njima živjeti sedamdeset posto ukupne populacije. Pred gradovima je zadatak da se prilagode takvoj situaciji.

Starenje stanovništva samo po sebi nije loša stvar – podrazumijeva unaprijeđenu zdravstvenu zaštitu, duži životni vijek. Međutim, starenje zahtijeva promjene u načinu stanovanja, prevoza i zadovoljavanja socijalnih potreba. Ako se za to na vrijeme pripreme i donesu odgovarajuće razvojne, urbanističke i arhitektonske planove, gradovi mogu povećati izglede da će njihovi stanovnici i kada ostare imati kvalitetan život.

Stefano Recalcati, menadžer projekta Shaping Ageing Cities kaže da će gradovi morati da se mijenjaju kako bi i vremešni stanovnici bili aktivni u zajednici, a ne isključeni iz nje. I male promjene predstavljaju napredak. Stariji ljudi rjeđe voze, oni radije pješače ili koriste javni prevoz. Ohrabriće ih da izađu iz kuće ako im je dostupno više stajališta javnog prevoza, ako na ulicama ima klupa, drveća koje stvara hladovinu, prodavnica, javnih toaleta, prilagođenih pješačkih staza i ako imaju dovoljno vremena da pređu ulicu.
Vlada Velike Britanije proljetos je objavila da će u deset gradova izgraditi ‘zdrava naselja’ za ukupno 170.000 stanovnika. Ona su strukturirana tako da podstiču zdrave stilove života i zadovoljavaju potrebe stanovnika koji stare. Dobrotvorna organizacija Living Streets koja se zalaže za uvođenje pogodnosti za pješake, pokrenula je kampanju da se produži vrijeme na pješačkim prelazima i postigla da londonski gradski saobraćaj Transport for London (TfL) uzme taj predlog u razmatranje.

Posljednjih godina mnogi gradovi nastoje da olakšaju kretanje starijima i osobama sa invaliditetom. U Berlinu proširuju trotoare, na pješačkim prelazima prave reljefne površine za slijepe i slabovide i olakšavaju pristup tramvajima i autobusima. Ove godine Milano je dobio nagradu Evropske komisije Access City Award jer ima visoke standarde u projektovanju zgrada i u pristupačnosti prevoznim sredstvima.

Što pokazuju iskustva postojećih penzionerskih naselja? Ona su popularna u SAD, a sve ih je više i u drugim djelovima svijeta. To su izdvojena naselja, obično ograđena, za starije od 55 godina. Arhitekta Deane Simpson, predavač na Royal Danish Academy of Arts, u knjizi „Young-Old: Urban Utopias of an Ageing Society” predstavlja The Villages – grupu naselja na Floridi povezanu mrežom od 90 milja puteva po kojima ne voze automobili nego vozila za igrače golfa. Tamo živi 115.000 penzionera starih od 55 do 75 godina, dobrog zdravlja i sa dovoljno novca da ga troše na restorane, barove, bioskope i sportske aktivnosti. Simpson smatra da su ti ljudi odsječeni od društva i da žive u novoj formi segregacije – dobnoj segregaciji. Ipak prihvata da se ponešto od te prakse može primijeniti u višegeneracijskoj gradskoj sredini. Tako predlaže da biciklističke staze služe i za spora vozila – električna kolica i motore za invalide, što je već praksa u Danskoj i Nizozemskoj. Ljudima koji ne mogu da hodaju i da voze tako je omogućeno da se bezbjedno kreću po gradu.

U Kini po tradiciji o starijima brine porodica pa često tri generacije žive zajedno. Tamo će do 2050. godine stariji od 65 godina činiti trećinu stanovništva. To znači da će jedan bračni par, zbog politike jednog djeteta i dužeg životnog vijeka, brinuti o svoja četiri roditelja i, moguće, osam baka i djedova. Američki model penzionerskih zajednica Merrill Gardens primijenjen je i tamo, u Šangaju i Harbinu. Suosnivač i direktor arhitektonske firme Lead 8 Simon Blore kaže: „Stanovnici mogu pješice stići do svega što im je potrebno – do ambulanti, uslužnih radnji, otvorenih terena i objekata za odmor i rekreaciju.” Blore ne vjeruje da će životni stil američkih penzionera biti široko prihvaćen: „Mislim da većina starijih ljudi, u bilo kojoj zemlji, želi da pripada društvu, zajednici. Zato bi pravo rješenje bilo u kombinaciji kvalitetne zaštite i povezanosti sa širom zajednicom.”

U stambenom kompleksu kod Kuala Lumpura, u Maleziji, ponudili su specifično rješenje – dva susjedna stana, jedan veći a drugi manji, s tim da se zid koji ih dijeli može ukloniti. Veći je namijenjan porodici, a manji baki i djedu pa mogu stanovati ili odvojeno ili u spojenim stanovima.

I londonski arhitekta Stephen Witherford pristalica je integracije starijih. Njegova firma planira da u Londonu izgradi stambeni kompleks od 57 stanova za starije od 75 godina. Projekat je baziran na tradicionalnom modelu dobrotvornog utočišta za siromašne, ali prilagođen 21. vijeku. „Uobičajeno je da su takve građevine ‘skrajnute’ iza zida ” – objašnjava Witherford – „ali naše rješenje nastoji da prevaziđe problem izolovanosti. Iz foajea se izlazi direktno na glavnu ulicu, biće tamo prostor za priredbe i edukativne radionice. Posjetioci će moći ulaziti i uključivati se u aktivnosti. Autobuska stanica je ispred kompleksa i drugi sadržaji su blizu.”

Tradicionalnu gradnju preispituje i Susanne Clase koja projektuje stanove za starije u Geteborgu, u Švedskoj. Ona se rukovodi potrebama vremešnih stanara i profesionalaca koji ih obilaze i brinu o njima. Zato je raspored prostorija obrnut od uobičajenog – na ulazu u stan su spavaća soba i kupatilo kako bi onaj ko brine o stanaru mogao lakše da mu priđe. Dnevna soba i kuhinja su u pozadini i one su lični, privatni prostor stanara. „U Švedskoj već imamo visok stepen poštovanja standarda pristupačnosti. Ako ne vodite računa o pristupačnosti u slučaju da, recimo, stanar slomi nogu, nećete dobiti dozvolu za gradnju. Kad planiramo, imamo na umu da ljudi stare, dakle mislimo na budućnost”, kaže arhitektkinja.

U Japanu budućnost je već stigla. To je zemlja sa najstarijim stanovništvom – trećina ima više od 60, četvrtina više od 65, a osmina više od 75 godina. Setsuko Saya, koja rukovodi projektom OECD-a Starenje u gradovima, kaže da je prioritet Vlade da napravi gradove po mjeri starijih stanovnika.

Toyama, gdje je 26 posto stavnovništva starije od 65 godina, primjenjuje princip ‘kompaktnog grada’ što podrazumijeva koncentraciju potrebnih sadržaja unutar kruga tramvajskih linija. Iako ima prostora da se grad širi, urbanisti to izbjegavaju jer bi u razuđenim djelovima građani koji imaju ograničene sposobnosti za kretanje bili izolovani. U kompaktnom gradu na svako mjesto može se doći pješice, biciklom ili sredstvima javnog saobraćaja.

Važno je unapređivati javni saobraćaj, ali onima koji se teško kreću ili stanuju daleko od linija javnog prevoza on ostaje nedostupan. Istraživanje International Longevity Centre pokazuje da u Velikoj Britaniji skoro trećina starijih od 65 godina ne koristi javni saobraćaj, a besplatan im je. Pametni automobil bez vozača pojavljuje se kao rješenje za servis koji bi koristili oni što više ne mogu voziti ili im je nedostupan javni prevoz. Google je svoj ‘pametni’ auto bez vozača namijenio upravo penzionerima. Gradske vlasti u Suzu, na sjeveru Japana, već isprobavaju kako da upotrijebe pametne automobile za prevoz starijih sugrađana.

No, kako će ove inovacije funkcionisati u budućnosti kad dođe vrijeme kasnijeg penzionisanja, skromnijih prihoda i viših stanarina? Možemo da oblikujemo gradove prema principima gradnje po mjeri starijih, ali kako da obezbijedimo da većina ostarjelih stanovika i uživa te pogodnosti? Danas mladi ljudi ne mogu ni da se skuće i mali su izgledi da će biti situirani kao što su njihovi roditelji iz baby-boom generacije. Profesor Christopher Phillipson sa Univerziteta Mančester smatra da je potrebno više političke volje da bi pogodnosti gradova po mjeri starijih obuhvatile i žrtve siromaštva i slabljenja industrije: „Ti gradovi zahtijevaju ulaganja. Međutim, u Velikoj Britaniji nedostaje novca za lokalne vlasti koje bi htjele da ih realizuju i razumijevanja nadležnih. ”

Mančester je prvi grad u Velikoj Britaniji koji je Svjetska zdravstvena organizacija ocijenila kao grad po mjeri starijih. Manchester Institute for Collaborative Research on Ageing (Micra) obučio je starije građane da istražuju što treba da ima grad po mjeri starijih. Oni su utvrdili da je za većinu važniji ljudski kontakt, na primjer posjete ljudi iz okruženja, nego naprave visoke tehnologije. “Mančester je grad po mjeri starijih jer ima jako političko vođstvo, potpomaže susjedsku saradnju i radi sa rukovodiocima u zajednici. Najvažnije je zajednički rješavati raznovrsne potrebe, ne samo potrebe starijih ljudi” objašnjava prof. Phillipson.

Autor: Alice Grahame

Izvor i foto: The Guardian