Za doček 2020. godine moglo se još putovati, okupljati, slaviti bez ograničenja. Sadržajni putni aranžman za Grčku nudio je poseban izazov za mene – uspon na Kajmakčalan (2521 mnv). To je bila prilika da se posle Musale i Olimpa još jednom nađem na visini većoj od 2500 mnv. Kajmakčalan je vrh planine Nidže (Voras je naziv na grčkom) na granici između Grčke i Severne Makedonije, poznat iz istorije po jednoj od najtežih borbi srpske vojske u Prvom svetskom ratu

Od ski-centra na grčkoj strani do vrha savladali smo visinsku razliku od 500 metara i to u ekstremnim zimskim uslovima – pri temperaturi -20˚C i vetru od 120 km/h. Kretanje nam je olakšao zaleđeni sneg jer je prekrio sve neravnine i sitno rastinje pa smo lako prelazili po beskonačnoj belini. Kao orijentir ka vrhu poslužili su nam stubovi žičare. Klima na vrhu planine Nidže je surova i brzo se menja. Tamo je spomen-crkva Svetog Ilije. Zatekli smo je zaleđenu, otvorenih vrata, popunjenu snegom do kolena. Najpre smo smrznutim rukama, izbacili sneg da bismo došli do urne u kojoj je nekada počivalo srce Arčibalda Rajsa, Švajcarca – saborca i velikog prijatelja Srbije. Zapalili smo sveće, nabrzinu se upisali u knjigu posetilaca, napravili zajedničku sliku – i natrag! Kolona planinara razvukla se i nije bilo razgovora. Osećali smo povezanost sa precima koji su stradavali na tim istim padinama dok su sa obe strane Kajmakčalana tutnjali topovski plotuni za vreme proboja Solunskog fronta.
U podnožju Vorasa nalazi se banja Loutra Pozar (Loutraki Spa) sa tokovima vode i bazenima sa termalnom vodom (+37˚C) koja izvire iz zemlje. Interesantno je što jedan tok ima hladnu vodu, a drugi toplu. Banja nam je pružila božanstveno opuštanje posle smrzavanja na Kajmakčalanu.
Obišli smo i Zejtinlik u Solunu – Srpsko vojničko groblje, kako je popularno nazvano. Zapravo, to je groblje savezničkih vojnika iz Prvog svetskog rata. Tu je sahranjeno oko 14 000 srpskih vojnika, a pored njih i vojnici iz Francuske, Italije, Engleske i Rusije.
Bilo je to nezaboravno putovanje sa raznovrsnim aktivnostima (posete istorijskim mestima, planinarenje, skijanje, banja, doček Nove godine) i pod posebnim emotivnim nabojem. Povrh svega za mene je to bilo hodočašće sa ciljem – pokloniti se senima palih boraca Solunaca, jer je među njima i moj deda, majčin otac. Ona ga nije upamtila. Znam o njemu samo iz porodičnih priča u kojima se spominje Deda Solunac i Valjevski odred.
Autor: Milena Andrijašević

vrh origin